Iako nisam bio njen đak mnogo volim školu „Dašo Pavičić“. U nju su išla sva moja djeca. To je strava škola, zakon. Ima duh zajedništva, entuzijazam, lučonoše i sportiste koji pobjeđuju, ali i mangupe i sve druge na nedokučivoj skali ljudske različitosti. Ima i divna „Svitanja“ gdje se sve te raznolikosti tako lijepo iskazuju. Poštujem što se Škola ubrzano mjenja i nastoji da od ogledala postane prozor. Volim je i što se nalazi na Predivanu, predivanu moje mladosti. Šta li je sada Predivan? Od kako mi je pedagogica Neđe „dala zadatak“ da napišem nešto o Predivanu ja pokušavam da dešifrujem taj toponim. Nekako mi je na „vrh’ jezika“, o njemu sam negdje već čuo, vjerovatno je turcizam ali, nažalost, nijesam uspio da za kratko vrijeme riješim problem. Malo vam pomaže kada vam je nešto na vrh’ jezika, to jednostavno znači da to dobro ne znate. A nije mogao pomoći ni stari profesor istorije, još manje Gugl. “Ima u starim knjigama, vezano je nešto za divan“, rekao je Profesor. A ja znam šta je divan, savjet. Bio sam na jednom u Kuvajtu. Sjedne se na sofe, prekrste noge i divani. Čatuje se na multikonferenciji, što bi se danas reklo, ali ne preko interneta nego uživo. I sve se pretrese i dogovori. Analizira se prošlost i planira budućnost. I onda nema greške. Ne treba ništa uraditi bez dobrog divana. Jer divan je mudrost. Triput mjeri, jednom sijeci, kaže naš narod. Divno, ali, Bože, zašto mi to tako malo ili naopako divanimo?
Gugl samo objašnjava pridjev „predivan“, nigdje ni riječi o imenici. Danas se ovo ime skoro ne koristi pa ga ljudi ne znaju. Međutim, Predivan je geografski jasno omeđen: na istoku crkvom Svetog Spasa, na zapadu Ljutim potokom, sada Novljankom, gore magistralom, dolje – donjim putem. Na kraju, kao uvijek, pomaže dobri stari Vujaklija koji nam kaže da je divan sultanov državni savjet, ali i carinarnica. Pema tome predivan bi, vjerovatno, bio predcarinarnica, mjesto gdje dolaze karavani i pripremaju se za carinu.
Prije izgradnje Škole Predivan je bio livada i to ne ravna, nego neravna i kosa. Naše prvo fudbalsko igralište koje mi je umnogome odredilo život. Kako jedna livada može da određuje nečiji život? Može, poslušajte.
Mnogobrojne i, na sreću, velike kulture su se smjenjivale u Boki i ostavljale svoj duboki uticaj na naše pretke. Naučile su ih „redu, radu i poštenju“. „Radi pa ćeš imati“, došlo je opet od republikanaca iz Kalifornije. „Nemoj učiniti drugome ono što ne bi volio da učine tebi“, je iz Svetog pisma. „Radiš za porodicu, a učiš za sebe“, govorio je moj otac. I to baš ovim redosledom – radi, pa uči. Svako mora da radi i doprinese, ako si pametan učićeš uporedo, ako nisi, učićeš kasnije na mnogo teži način, u samoj školi života. Stari su znali kako da rade ali i kako da se odmore. Radili su po ‘ladu, a odmarali preko dana. Siesta. „Radite k’o što Bog zapovjeda“ govorio je naš otac i stalno mjerio naš rad. Svako jutro bismo dobili zadatak za taj dan, a uveče je zavisno od učinjenog slijedila ili nagrada – „bravo momci moji“ ili kazna do klečanja u uglu. Ako si htio da se oslobodiš za utakmicu popodne morao si da odradiš obje „smjene“ prije i u toku podneva, po rožopeku, a popodne da trčiš kad da ti je to bila jedina aktivnost toga dana. To su bili životni i obrazovni okviri po kojima je „mnozinja“ živjela i radila. Ova pravila su bila životno efektivna. Efektivno je sve ono što rezultira željenim ishodom. U igri ima mnogo šuteva i paseva ali su efektivni samo oni koji završe golom, košem. Mi smo spontano postigli efektivnost u radu i učenju. Moj mlađi brat Pavle bi čitao moje gradivo dok bih ja kopao, a onda bi bilo obrnuto. Korist je bila dvostruka, rad i učenje, ali i dodatna jer je Pavle učio gradivo iz naredne, a ja obnavljao iz prošle godine. Efektivnost u učenju je ishodila diplomama eklektrotehnike i medicine u 22. i 23. godini života, kasnije magisterijumimna, doktoratima, stručnim knjigama, međunarodnim stipendijama, itd. Upravo u skladu sa današnjim principom obrazovanja za čitavi život. Kada pogledam sadašnje ukupno stanje, sve nešto mislim da, što se prije vratimo vratimo gornjim principima, to ćemo srećnije živjeti i lakše se nositi sa čuvenim globalnim izazovima.
Sada je krasno pisati o svemu ovome, ali, zamislite, kakve je ljepote i uživanja bilo u svakodnevnom učenju, radu, čuvanju krave...? Ipak, to je bila mala muka prema onoj da dok kopaš moraš gledati svoje drugare kako se loptaju na Predivanu. To je bila jedna vrsta osude, kao da dijabetičaru pokazuješ kolač, žabi vodu. Jedno vrijeme, dok si bio pod uticajem očevog autoriteta, uspjevao si da odoliš iskušenjima ali kako je autoritet ishlapljivao, a ti iznalazio sve bolje izlike, za tren oka si se obreo na Predivanu sa jedinom preokupacijom da odmah upadneš u igru. Ali upasti u igru nije bilo lako. Tu su bili mnogi asovi, prije svih Zoro, razvijen i stasit, jak i eksplozivan, u reakcijama brz kao munja, sa skok igrom jednog Vidića, kome smo proricali reprezentativnu karijeru u fudbalu, a on je izgradio u veterpolu. Pa strašni Pop, tehničar Saško i mnogi drugi. „Zašto ne počinje ova utakmica?“ pitao je jednom sudija na jednoj „oficijelnoj“ utaklmici na Predivanu. „Ne može početi, čekamo strašnog Popa“, rekosmo. Za pet minuta stiže Pop. „Zar je ovo strašni Pop?“ upita razočarano sudija. „Jest,“ rekosmo ponosno. A strašni Pop je bio čova od metar i žilet, ali snažan, sa pedesetak kila izvježbanih mišića, najneumornija krtica i najbolji tehničar na terenu. Hrabar bez mane i straha, opasan ako ga nekorektno tretiraš. Tako je i zaslužio svoj epitet. I danas, poslije sto godina, još se bavi sportom i jedan je od najboljih starih igrača tenisa u Crnoj Gori. Saško je opet bio lijepo odgojen i odnjegovan Topljanin koji nije mnogo trčao jer je imao udarac precizniji od Ronalda i Ibrahimovića zajedno. Dodati Sašku je bila jedina ideja čitavog tima jer kad Saško ima loptu onda vjerovatnoća za gol eksponencijalno raste.
I tako je Topla napravila ekipu. Pozadi Miško, Zoro i Brgije, oštre i bezkompromisne, u sredini strašni Pop, naprijed Saško, Nune ili Edo. Ubrzo je ova ekipa postigla veliku efektivnost u igri i postala zakon. Zaslužila je mnoge pehare i priznanja. I mnogo, mnogo godina kasnije uzimala je trofeje, stideći se svojih godina, za Dane mladosti pored brojnih ekipa sastavljenih od srednjoškolaca i studenata. Jedinu pravu konkurenciju imala je u ekipi Škole umjetničkih zanata. Za tu ekipu su igrali mnogi, bosonogi i buntovni, više gladni nego siti, potcijenjeni i neprihvaćeni od Herceg Novog – Živko, Bena, Zdravko, Varagić, Pičica, Ilija ..., đaci koji su “krali naranče“, što im Novi nikada nije oprostio. Novome su se oni, naprotiv, revanširali tako što su ušli u sve svjetske enciklopedije, uradili nezaboravna umjetnička dijela, rukovodili uglednim kulturnim institucijama i uvijek naglašavali da su se školovali u Herceg Novom. Jedan od njih je posvetio cijelu seriju Novskim oriđinalima. Tako su se na maloj, neravnoj i nagnutoj ledini događale igre za pamćenje sa, ponekad, i više od hiljadu gledalaca i prijateljstva za čitav život, prijateljstva na koja sam i sada veoma ponosan. Sa izgradnjom Škole početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka čitav hepening se preselio kod „dumana“. Ali to je već priča za nekog autentičnog Novljanina.
U vrijeme događanja ove priče nismo imali nikakve opreme, čitavo djetinjstvo sam proveo igrajući bos. Barefoot doctors su bili bosonogi kineski ljekari, a mi smo bili bosonogi fudbaleri sa Predivana. Po tome nas ljudi i danas pamte. Bilo je tu i drugih divnih priča. Fudbalskih lopti nije bilo ni za lijek. Ko je imao loptu bio je bog. Vasko je imao loptu ali je slabo igrao fudbal. Mi tražimo loptu, Vasko traži da igra, mi ne damo jer Vasko kvari igru. Vasko ne da loptu. Mi Vaska šutnemo u derijer, Vasko ode bijesan kući i odnese loptu. Sjutra mu nešto proradi i donese loptu bez uslova. Mi opet osjetimo kajanje i pustimo Vaska da igra, pa srećni i Vasko i mi.
U vrijeme nemaštine i gladi i uglavnom teških poslova čuvanje krave je bila prava nagrada. Krava ide napred, vuče te konopom, a ti sav blažen čitaš. Naša dobra Plavulja je imala dvije osobine: voljela je da istražuje i bila je izvanredan barometar. Sve je bilo dobro dok si sa njom, ona slobodno pase i da tri litra mlijeka. Ako je vežeš da pola litre mlijeka. Tvoji onda znaju da si bio na Predivanu, a to je zasluživalo kaznu jer se u sportu vidjelo samo gubitak vremena i remećenje dobrog starog načina vaspitanja. Upravo suprotno od današnjeg shvatanja sporta. Ako kravu ostaviš odvezanu ona po Marfijevom zakonu ode baš u Dušanovo zelje. Dušan je prebije tako da mokri krv, dovede je do kuće i zavapi iz sveg glasa: „Vežite ovu kravu, k’o Boga vas molim“. Nakon toga nije bilo objašnjenja koja su mogla spasiti tvoju stražnjicu, i to golu, od „švicanja“ tankim, savitljivom prutom – švicom. Pošto si sam brao švicu najveća mudrost je bila prilagoditi je tako da se ona slomi nakon dva, tri krvnička udara, ali to je bilo sasvim nemoguće ako je mladika bila od murovine. Iako su iskušenja bila velika ja sam se uglavnom odlučivao da Plavulju ostavim odvezanu. Kada bih je nakon dva sata igre našao tamo gdje sam je ostavio, vodio sam je kući grleći je, tepajući joj i ljubeći je između rogova. Zaista je zasluživala priznanje za svoje razumijevanje.
Eto tako, napisamo dosta, ali opet sigurno ne znamo šta je Predivan. Znači ostaje nam zadatak da to sistematski zajedno istražimo, od sada do kraja života. Možda će to neko uraditi već za naredna Svitanja ili web Škole. Naučeno kroz riješavanje zadataka se najbolje pamti jer tada i „čitaš i hodaš“. Kada istražimo neki problem to znanje ostaje upisano za sva vremena u našu dugotrajnu memoriju, iz koje se znanje lako povlači. Škola treba da u potpunosti prigrli ovaj princip učenja jer osim što se najbolje uči kroz riješavanje problema i svi moderni kvalifikacioni ispiti danas koriste taj princip.
Neki stari dobri principi života i učenja su, nažalost, kod nas napušteni iako predstavljaju univerzalne vrijednosti koje su uvijek aktuelne. Moramo naučiti da nijedan rad ne smrdi, da ne učimo da bismo lakše živjeli nego da kroz lični rad doprinosimo prosperitetu zajednice. Tako rade inteligentne zajednice, a kako rade one druge pogledajmo oko sebe. Zato treba povezati tradiciju i inovacije i uzeti sve najbolje iz stare i nove paradigme učenja. Najsuptilniju integraciju starih i novih znanja sam vidio u Japanu i zato je ta zemlja veoma uspješna na skoro svim poljima.
Milan Obradović
Bivši član Školskog odbora
Topla, marta 2009.